ŽENE U UMJETNOSTI

da iH vidimo. da iH čujemo. da iH sačuvamo.

Imam privilegiju da se već dvije decenije bavim muzeologijom, u ustanovi koja čuva ogromno i neprocjenjivo bosans- kohercegovačko pokretno kulturno blago – Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Za sve ove godine naučila sam da muzeji nisu samo mjesta u kojima se čuvaju predmeti, rukopisi, fotografije i uspomene. Oni su mjesta u kojima se čuva i pamćenje jednog društva. A način na koji nešto čuvamo, šta izložimo, a šta ostavimo po strani, mnogo govori o tome čije smo glasove kroz historiju smatrali važnim. Kada se danas osvrnem na svoje početke rada u Muzeju, sjećam se brojnih muških autora čija su imena i djela zauzimala značajno mjesto u našim zbirkama, bilo da je riječ o književnosti ili pozorišnoj umjetnosti. A onda bih, gotovo tiho, nailazila na tragove žena čije su priče, djela i životi ostajali negdje u sjeni. Posebno me boljela spoznaja o ogromnoj zbirci književnice Vere Obrenović Delibašić, koja je bila gotovo zaboravljena, sklonjena u neki mračni ugao Muzeja. Kao da je čekala da je neko ponovo pronađe, otvori, pročita i vrati joj mjesto koje joj pripada. Tada sam još snažnije počela razmišljati o tome koliko je žena kroz historiju umjetnosti ostalo nevidljivo. Koliko ih je stvaralo, pisalo, slikalo, sanjalo, a da im nije pružena dovoljna prilika da budu viđene. Koliko je njihovih glasova ostalo utišano, ne zato što nisu imali šta reći, nego zato što im društvo nije uvijek dopuštalo da govore dovoljno glasno.Vjerujem da je i u likovnoj umjetnosti situacija bila slična, ako ne i gotovo identična. Zato me danas posebno raduje što nove generacije umjetnica, slikarica i književnica ne moraju nužno nositi teret i tišinu svojih majki, nana i baka. One imaju više prostora da budu slobodne, da stvaraju, da istražuju vlastiti izraz i da bez izvinjenja budu ono što jesu. I upravo u tome vidim posebnu vrijednost ovogodišnjeg predstavljanja radova žena umjetnica. Ovo nije samo prilika da pogledamo njihove slike i prepoznamo njihov talenat. Ovo je prilika da zas- tanemo i zapitamo se koliko smo kao društvo spremni da čujemo ženski glas, da ga sačuvamo i da mu damo mjesto koje zaslužuje. Jer umjetnost ne poznaje granice koje joj namećemo. Ona ne pita ko je muškarac, a ko žena. Ona postoji da bi svjedočila o čovjeku, njegovom vremenu, njegovim strahovima, nadama i snovima. A žene imaju svoje priče. Imaju svoj pogled na svijet. Svoju osjetljivost, snagu, pobunu i nježnost. I sve to treba biti sačuvano. Zato je svaki susret sa umjetnošću jedne žene ujedno i susret sa dijelom našeg kolektivnog pamćenja koji je možda predugo čekao da bude prepoznat.

Danas, kada živimo u vremenu koje je često teško, bučno i nepredvidivo, umjetnost nam je potrebna više nego ikada. Potrebna nam je da nas podsjeti da još uvijek možemo biti nježni. Da možemo stvarati umjesto rušiti. Da možemo na- dahnuti jedni druge. I možda je upravo zato važno da danas govorimo o ženama u umjetnosti.

I da nikada više nijedna vrijedna priča ne mora čekati u nekom mračnom uglu da je neko slučajno pronađe. mr. sci. Đana Kukić

U suvremenoj Bosni i Hercegovini umjetnice taj naučeni muk pretvaraju u boju, liniju, oblik, volumen i prostor. Njihova umjetnost ne traži dopuštenje da govori. Ona govori sama. Ponekad nježno i gotovo nečujno, a ponekad snagom koja nas zaustavlja pred djelom i tjera da pogledamo ono što bismo najradije zaobišli.

Žene su danas snažno prisutne u umjetničkom životu Bosne i Hercegovine. Njihovo stvaralaštvo pripada različitim poetikama, generacijama i umjetničkim izrazima, ali ga povezuje jedna važna osobina: spremnost da se kroz umjetnost propituje svijet u kojem živimo. Slikarstvo, skulptura, instalacija i druge suvremene umjetničke prakse postaju prostori u kojima se susreću osobno iskustvo i društvena stvarnost.Tijelo i identitet, sjećanje i zaborav, pripadanje i odlazak, ljubav i gubitak, sloboda i ograničenja te nasilje i dostojanstvo teme su koje u stvaralaštvu umjetnica često dobivaju novu vidljivost. Ono što je možda previše intimno za javni govor, u umjetnosti pronalazi svoj jezik. Ono što je potisnuto dobiva oblik. Ono što je prešućeno postaje vidljivo. U tome se krije posebna snaga umjetnosti: osobna priča ne mora ostati samo osobna. Iskustvo jedne žene može postati prostor prepoznavanja za mnoge druge. Obiteljsko sjećanje može prerasti u kolektivno pamćenje. Intimni prostor može postati mjesto društvenog pitanja. Ali bilo bi pogrešno umjetnice promatrati kroz jednu, unaprijed zadanu „žensku estetiku“. Ne postoji jedan ženski umjetnič- ki glas. Postoji mnoštvo glasova. Nježnih i snažnih, kontemplativnih i provokativnih, intimnih i društveno angažiranih. Upravo ta različitost čini žensko stvaralaštvo važnim dijelom suvremene umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Jer umjetnica ne mora biti glasna da bi bila snažna. Ponekad jedan detalj, jedan pokret, jedna figura ili površina platna mogu reći više od čitavih stranica teksta. A kada umjetnost progovara o društvu, ona prestaje biti samo predmet promatranja. Postaje prostor suočavanja. Bosanskoher- cegovačke umjetnice stvaraju u zemlji složenog povijesnog iskustva, zemlji čije sadašnjosti obliku- ju i sjećanja na rat, migracije, podjele, gubitke, ali i svakodnevna nastojanja da se izgradi život koji će biti drugačiji. Njihova umjetnost ne mora izravno govoriti o tim temama da bi ih nosila u sebi. One su prisutne u atmosferi, u simbolima, u tijelu, u pejzažu, u predmetu, u odsutnosti i u potrebi da se nešto sačuva od zaborava. Zato je suvremeno stvaralaštvo umjetnica u Bosni i Hercegovini mnogo više od pregleda pojedinačnih umjetničkih opusa. Ono je i svojevrsno svjedočanstvo o vre- menu u kojem nastaje. Istodobno, ono je dokaz da umjetnost ne nastaje samo u velikim centrima i velikim institucijama. Ona se rađa iz iskustva, iz potrebe za stvaranjem, iz pitanja koja čovjek nosi u sebi i iz hrabrosti da ih podijeli s drugima.U tom prostoru između osobnog i zajedničkog nastaje i njezina najveća vrijednost. Jer umjetnost ne mora uvijek ponuditi odgovor. Ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje smo predugo izbjegavali. A žensko stvaralaštvo danas zauzima tako važno mjesto u umjetničkom i društvenom prostoru Bosne i Hercegovine. Ne zato što žene umjetnošću moraju dokazivati svoju vrijednost, nego zato što svojim djelima već jesu dio njezina kulturnog identiteta, njezina sadašnjeg trenutka i njezine priče o budućnosti.

One ne promatraju samo vrijeme u kojem žive. One ga bilježe, propituju, daju mu lice. Kada žena progovori kroz umjetnost, njezin glas ne ostaje samo njezin. Postaje trag jednog vremena, prostor za dijalog i dio sjećanja zajednice kojoj pripada.

Maja Nikolić